Koliki su zapravo rasponi Jadrana?
Donosimo vam članak profesora Ive Babića o rasponima Jadrana.
Koliki su zapravo rasponi Jadrana?
Navodi se da mu je površina 138 595 mk2, duljina 870 km, prosječna širina 159,3 km, prosječna dubina 173 m. Budući da Jadran nije odveć širok, za iznimno vedrog vremena, za burnih dana nakon kiše moguće je, priča se, zamijetiti planine na talijanskoj obali. S otoka Palagruže noću se u tami naziru žmirkava svjetla automobila na padinama Monte Gargano, a čuo sam da se iz Barija, tamo gdje je Jadran uži, mogu ugledati planine u Albaniji. Nekoć, za povoljna vjetra, za privjetrine bilo je moguće u jednom danu doploviti do druge strane Jadrana; avionom ga je moguće preletjeti za manje od pola sata. Michel de Montaigne spominje i ptice koje prelijeću s jedne na drugu stranu Jadrana. U oba pravca plivaju i ribe. Hodočasnici s istočne obale usmjeravali su svoja ufanja preko mora: na svetište San Michele u Garganu, na crkvu sv. Nikole u Bariju i na Svetu kuću u Loretu. No, s talijanske strane mogu se sručiti gradonosne oluje i dolijetati vještice od čega se branilo upornom zvonjavom.
Iako je istočna obala Jadrana relativno zaštićena niskom otoka i prirodnim lukama mnogi su brodolomci na njoj našli zaklonište. U legendi o sv. Heleni jedan čavao s križa bačen u more, smirio je pogibeljni vrtlog na Jadranu. Kralj Rikard Lavljeg Srca navodno se sklonio na Lokrumu. Oluja je na istočnu obalu natjerala i sv. Franju; 1177. god. papa Aleksandar III zbog nevremena se zaustavio na Palagruži i potom navratio u Zadar. Vjetrovi mogu iznenaditi; u Kvarneru se događa da se čak sred ljeta sruči bura. Točno je da je Jadran relativno mirno more i da više nema velikog rizika od brodoloma iako se danas događaju; osobito su česti sudari glisera i jahti, stradavaju i kupači na koje nasrću gliseri. Jadran je krajem XX. stoljeća bio pogibeljan za albanske imigrante koji su se u malim barkama nastojali dokopati talijanske obale. Predstoje vjerojatno invazije migranata s južnih obala Mediterana.
Iako zahvaljujući stabilnijim i sigurnijim brodskim konstrukcijama brodolom više ne predstavlja tako veliki problem, no uvijek postoji mogućnost havarije uzrokovane ljudskom ili tehničkom pogreškom. Po broju potopljenih brodova Mediteran je na drugom mjestu među pomorskim regijama. U razdoblju od 2011. godine do 2017. godine u Jadranskom moru zabilježeno je 139 ozbiljnih pomorskih nezgoda (potonuća, nasukavanja i sudara).
Jadran je tek sjeverni rukavac Mediterana, parafraziram Fernanda Braudela, najdublje uvučen u europski kontinent. Danas smo u fazi kontrakcije prostora zbog sve intenzivnijeg i bržeg prometa. Na ekranima kompjutera, na satelitskim snimkama, Jadran se čini tako malenim, sličan slijepom crijevu. Program Google Earth omogućuje pregled i daje dimenzije svake pojedine zavale. Današnji naraštaji navikli na satelitske snimke trebali bi imati i veću odgovornost prema prostoru jer imaju potpuni uvid u njegove ograničene raspone. No, ti satelitski snimci olakšavaju posao spekulantima i agencijama za nekretnine, a i dužnosnicima za rasprodaju državne imovine: mogu poslužiti za brzu potragu za još neizgrađenim skrovitim uvalama s kakvima su nareckani dalmatinski otoci. Jedan ruski tajkun reklo bi se po starinsku gavan (dakako, bivši visokopozicionirani „drug“ ,sličan Goldfingeru) pokušava na Mljetu na kojem se nalazi nacionalni park, na tom otoku mitske ljepote, izgraditi nove turističke komplekse. Neoliberalizam odrješuje ruke međunarodnim profiterima od kojih mnogi žele prigrabiti cijele otočiće sa svjetionicima. Prvo će razgrabiti strme otočne obale. S državnim sredstvima izgraditi će ceste s izlikom prevencije od požara. Potom će, uz podršku domicilnog stanovništva, uslijediti intenzivna gradnja. U koncesije se daju i morske površine, kao fenomen svojevrsnog neofeudalizma. Špekulanti svih vrsta i nacija naročito su efikasni u tranzitnim zemljama, a političari, čak i ministri, i domaći ljudi su im na usluzi. Sve je na rasprodaju. U zemljama u tranziciji već se uvriježila ideja da je urbanističko planiranje ostatak socijalizma kojeg treba čim prije zaboraviti. Sve što nije zabranjeno je dozvoljeno. Više se ne govori o općem dobru. Ishlapjele su i varave nade koje su polagane u Crkvu kao moralnom autoritetu, jer i ona je suviše zaokupljena ovozemaljskim brigama; primjerice, redovnice, benediktinke iz samostana sv. Marije u Zadru ustupile su u koncesiju zemljišta koja im poklonio hrvatski kralj Petar Krešimir.
Ljudima koji žive na obali kao da ne preostaje drugo nego rasprodaja zemljišta i nada o blagodati koju će im donijeti turizam. Međutim, ekonomska monokultura ne sluti na dobro. U tijeku je nova „seoba Slavena“, ne samo uobičajeni procesi litoralizacije, već grabež obalnog prostora, izgradnja u svakoj mogućoj obali, poželjan je nebetonizirani „prvi red do mora“ da bi se lagodno živjelo od iznajmljivanja apartmana u ljetnom periodu. Za takvo viđenje lagodne budućnosti ne treba biti nadahnuta vidjelica. Reperkusije tog procesa očituju se u svim sferama, na primjer u demografskom pražnjenju zaleđa, u ideologiji zimmer frei turizma, u lažnom servilnom konobarskom mentalitetu, s krčmarima koji su gostima spremni omogućiti maštovite oralne, gastro (analne) i genitalne užitke. Predstoji razvoj seksualnog turizma. Ne trebaju ni velika matematička znanja i visoka naobrazba za vođenje statistike o broju općenja i noćenja. Kako se bez imalo stida hvali jedan turistički djelatnik, samozvani kapetan iz Makarske: Moram varati, lagati i krasti, moram biti primazan svim mastima!
Koliko li samo tona smeća završi na dnu Jadrana koji se sve više pretvara u odlagalište otpada. U studenom 2001. u moru oko poluotoka Pelješca i Mljeta bilo je raznorodnog smeća iz Albanije: plastičnih predmeta, bolničkog otpada, igala, katetera, crkotina… Povremeno u dubrovačku luku dopluta tamni pokrov smeća. Žala udaljenijih otoka prekrivena su otpadom, prije svega onim plastičnim. Na žalima treba paziti da se ne ubodete iglama koje su odbacili narkomani. Bit će posla za buduće hidroarheologe. Na dnu će moći izroniti još poneku amforu, ali i odbačene kompjutere. U mulju na dnu Jadrana čame i neupotrijebljeni projektili s osiromašenim uranom, izbačeni u more nakon bombardiranja Srbije. Koliko li se samo otpadnih voda i zagađenih rijeka izlijeva u more. Kada rijeka Po izbaci u Jadran radioaktivne tvari slijedi oscilacija radioaktivnosti i na suprotnoj obali.
Na Jadranu postaje i sve tjesnije. Ako se iz Ankone promatra otvoreno more, moguće je zamijetiti brodove nanizane poput gusjenica, koji duž obale prevoze tone nafte i druge raznovrsne terete među kojima i one opasne po okoliš. Takvi su prizori na istočnoj strani Jadrana sakriveni otocima. Jadran je i danas arterija svjetskog prometa kojom prometuju golemi trgovački brodovi, vojne flote, dok se pod površinom kriju podmornice, neke na nuklearni pogon. Tijekom promatranja u rujnu 2008. godine u Jadranskom moru u plovidbi je istovremeno bilo prosječno 75 brodova, a maksimalno 125. Od tog broja, prosječno 20% bili su tankeri. Sada je taj broj mnogo veći. Jadranom teče krvotok nafte – crne krvi suvremene civilizacije. Inzistiralo se na projektu Družba Adria kojim bi se Jadranski naftovod (prijevoz sirove nafte) prespojio s ruskom Družbom, najdužim svjetskim naftovodom. Sad je na Krku aktualno skladištenje ukapljenog plina. 2. travnja 2014. godine Vlada RH otvorila je javno nadmetanje za istraživanje i eksploataciju nafte i plina u hrvatskom dijelu jadranskog podmorja. U istraživanju mogućih nalazišta koriste se miniranja na morskom dnu. Dovoljno je da se izlije nafta iz samo jednog tankera pa da se površina cijelog Jadrana prekrije tankim slojem masnoće. Prilikom leta helikopterom do Palagruže posvuda mi se ukazivao prizor morskih površina s masnim mrljama prelijevajući boja i plutajućih nakupina smeća. Ukupna kumulativna površina naftnih mrlja zbog izlijevanja sa brodova iznosi 1228 km2 što je tri je puta više od površine Cresa – najvećeg jadranskog otoka (ovo nisu izlijevanja zbog posljedica pomorskih nezgoda već zbog nepridržavanja propisa). Pod tim masnim juhama more ne diše, guši se fitoplankton. Nad morem na liticama vanjskih otoka pružaju se duge, crne trake, tragovi mineralnih ulja. Na nekim plažama šljunak je ljepljiv zbog naplavina mazuta.
Turizam povlači za sobom različite vrste onečišćenja. Pojedini kruzeri prevoze preko 4000 putnika i više od 2000 članova osoblja što višestruko premašuje broj stanovnika većine dalmatinskih gradića. U Dubrovniku se očekuje, kako se planira, 441 pristanak kruzera s 740 tisuća putnika. Dotle stanovništvo povijesne jezgre Dubrovnika broji još svega nekoliko stotina žitelja. U jednom danu u Split se može sjatiti do 180 tisuća turista. Kruzer kapaciteta tri tisuće gostiju proizvede dnevno 10,5-12 tona krutog otpada, 1203 kg ugljičnog dioksida po jednom kilometru plovidbe, velike količine otpadnih voda različitih kategorija te čak 390-480 kg opasnog otpada. Svaki turist s kruzera osim nešto novaca ostavlja i kubni decimetar izmeta i urina što valja ubrojiti u turističke proizvode. U srpnju 2019. Zlatni rat na Braču dobio je smeđu boju od fekalija izlivenih u more. Skoro se svakodnevno objavljuju upozorenja kako su pojedine plaže zagađene fekalijama, naravno ne samo onima s kruzera. Fekalno zagađenje i tamno smeđe mrlje na Jadranu vidljive su uz satelita.
Tendencija je pretvoriti cijeli Jadran u jedan veliki lunapark prepun marina s pratećim „zabavnim sadržajima“ koje će uništiti i posljednje zatone. Marine ulaze i u rijeku Krku zaklanjajući panoramu slikovitog Skradina. Luka za megajahte, za one najveće na svijetu (Porto Montenegro Marina) izrađena je u Tivtu na mjestu vojnog brodogradilišta; slična sudbina vjerojatno čeka i većinu hrvatskih brodogradilišta. Sve agresivnije reklame na Googlu ukazuju na još nedirnute uvale na kojima će minirati hridine i betonirati obale te osjetljive kontaktne zone, te „usne mora“ . Jedan od najbrutalnijih zahvata u prostoru je onaj do Zmajevog jezera kod Rogoznice. Biograd je okružen privezištima poput ogromnih ticala nekih praživotinja.
Previše je intenzivnih aktivnosti koje se međusobno isključuju – negativnih eksternalija, prometa, ljudi, promiskuiteta svih vrsta. Balastne vode se iz istovarenih brodova izlijevaju u Jadran, ugrabljene na nekim drugim, dalekim i toplim morima, izazivaju ekološke poremećaje; porijeklom iz tropskih mora proširila se po dnu Jadrana štetna alga (Caulerpa taxifolia). Love se neobični, rijetki primjerci invazivnih vrsta riba pristiglih iz dalekih voda. Novi podvodni uljezi; s balastnim vodama uplovili su i rebraši, makroplankton, predator zvan morski orah (Mnemiopsis leidyi).
Na Mediteranu sve je manje srdela – bitnih karika prehrambenog lanca; sve su sitnije, kraćeg životnog vijeka među ostalim i zbog izlovljavanja za potrebe ribogojilišta koja su zagađivači svoje vrste. Ribe u kavezima dobivaju antibiotike, a navodno hrane ih haringama u kojima ima dioksina. I „naš čovo„ se ne može sustegnuti da ponekad ne baci eksploziv ili da s modrom galicom zasljepljuje hobotnice. Nije lako držati se propisanih perioda zabrane izlova; lovi se čak i riblju mlađ; ribar “plete mrižu svoju“ sa sve užim oknima. Sve je manje riba, cijene su im sve više; pitamo se sa zebnjom – koliko je u njima žive i plastike.
Jadran ipak ima svoje granice. Čak i da je velik poput oceana ne bi bio dovoljno velik da zadovolji sve intenzivne aktivnosti. Sve u Jadran i uz obale: platforme za crpljenje nafte i plina, skladišta ukapljenog, rashlađenog plina, rafinerije nafte, jahte, uzgajališta riba i školjaka, ribolov, turizam, pomorski promet, hoteli, kilometri novih nasipa, privezišta, lukobrana sličnih plutajućim roštiljima.. .“ Razmišljalo se“ i o termo elektranama uz obalu. Svojedobno se razmišljalo i o nuklearki na rtu Ploče (Punta Planke) . Ekolozi strepe da će se Mediteran uskoro pretvoriti u mrtvo more (https://www.youtube.com/watch?v=GhIaz6Mfcek). Takva sudbina može stići i njegov sjeverni, uski rukavac – Jadran.
prof. Ivo Babić, autor